Novosti

Intervju: Prof. dr. Josip Stjepandić

  • Napisao/la  Marko Curać
  • Pročitano 166 puta
Josip Stjepandić Josip Stjepandić

 

ZNANOST JE SVUDA POKRETAČ RAZVOJA, ALI NE U HRVATSKOJ

 

S ovakvim katastrofalnim sustavom obrazovanja to ne će ni biti, a ovoj Vladi nije, na žalost, ni do znanosti, ni do prava ni do pravde

Kada sam vidio da mandataru Plenkoviću vodeći hrvatski velikosrbin propisuje tko smije biti ministar, a tko ne, prošla me volja da uopće razgovaram s članovima sadašnje Vlade

Česta tema razgovora s dr. Josipom Stjepandićem profesorom na University of Applied Sciences Dortmund u Njemačkoj i dobitnikom Nagrada za inovaciju pokrajine Hessen; Nagrada za inovaciju Doma njemačkoga gospodarstava, Berlin, a radi i u tvrtki PROSTEP. Organizacija je znanosti u Hrvatskoj za koju smatra da je jedan od glavnih uzroka sadašnjem lošem gospodarskom stanju. Smatrajući kako je kritički pogled na znanost u Hrvatskoj s inozemnih vidika dobrodošao razgovarali smo s našim znanstvenikom kako vidi stanje u znanosti i kako drži da bi ga se moglo poboljšati. 
Koji su po Vašame mišljenju glavni problemi hrvatske znanosti?
- Glavni problemi strukturni su problemi, dijelom preuzeti iz komunističkog sustava, a dijelom nastali nadogradnjom nad time iskrivljenim sustavom, uključujući njegove čelnike. Zbog toga je veliki broj talenata "na čekanju", sustav na njih djeluje odbojno, pače i neprijateljski, pa se stoga masovno iseljavaju.
Imate li argumente za takve tvrdnje?
- Teško mi je bilo povjerovati da je rektor Sveučilišta u Zagrebu doktorirao tek u 48. godini života. U svakoj razvijenoj zemlji on bi najkasnije s 35-om godinom života bio poslan na tržište rada. Ljudi koji su ga izabrali poslali su nedvosmislenu poruku da oni ne žele nikakve promjene! U sustavu hrvatske znanosti imamo fakultete s visokim stupnjem autonomije, teoretski iznad njih sveučilište s malim ovlastima prema fakultetima, a oboje zaštićeni „autonomijom sveučilišta“, te samostalne institute s visokim stupnjem autonomije. Povrh toga tu su po novome znanstveni centri izvrsnosti, te Hrvatska zaklada za znanost, koja raspoređuje novac za istraživanja, kao nekoć RSIZ.
SUSTAV STUDIJA PREUZET JE IZ KOMUNIZMA
 Smatrate da je taj sustav neodrživ?
- Takav je sustav zaista neodrživ, jer je vrlo neučinkovit, te vodi do napuhavanja broja profesora u strukama gdje ih je ionako previše. Na Fakultetu političkih znanosti imate ukupno 64 profesora i predavača, koji drže nastavu u politologiji i komunikologiji. Na Sveučilištu u Münchenu, kojem gravitira višestruki broj potencijalnih studenata, postoji sličan fakultet, gdje se povrh toga studira i sociologija. Za to je dovoljno 18 redovitih profesora. Tamo se profesorom postaje, kad prethodnik ode u mirovinu ili kad se otvori novo znanstveno područje. Zato ne smije nikoga čuditi mnoštvo "političkih analitičara" i kolumnista iz redova profesora. Ljudi očigledno nemaju dovoljno posla pa tezgare, a država to plaća.
Postaje li se u Hrvatskoj teško doktorom znanosti?
- Sustav studija preuzet je iz komunizma. Nakon početka bolonjske reforme moralo se ukinuti ionako suvišni magistarski studij, pa je uveden doktorski studij kao prošireni magistarski studij. Time je sveučilišni sustav pretvoren u školu. U razvijenim zemljama doktoratu se pripuštaju samo najbolji kandidati (najviše 5 posto), zadaje im se težak istraživački projekt, pa ih se ovisno o napretku pripušta pisanju doktorske disertacije. 
Zbog čega masovan i istodbno tako komplicirani pristup u Hrvatskoj?
- Doktorski studij se plaća i tim pristojbama se hrani glomazni i neučinkoviti sustav, kao što se ranije činilo magistarskim studijem! Tako se dugoročno stvara nova kategorija birokrata, koji najvišu znanstvenu titulu imaju više zbog novca i strpljenja, a manje zbog svoga talenta.
Ima li s tim u vezi još problema...
- Veliki problem je kriterij ocjenjivanja. U Njemačkoj je pravilo da u razredu s 20 do 25 učenika ima samo 1 do 2 odlikaša. U Hrvatskoj ih je polovica, iz razreda u razred. Na studiju onda takvi odlikaši snizuju prosjek znanja, jer se profesori ne usuđuju primjenjivati strogi kriterij. Po toj logici najtraženiji su škole i studiji, na kojima se najlakše dođe do svjedodžbe, što je za društvo pogubno. 
To osjećamo na svakom koraku...
Studenti razmišljaju pragmatično, pa idu na lakše studije društvenog smjera. Bujanje tzv. nevladinog sektora sigurno je izazvano i tom činjenicom, da se silni „društvenjaci“ negdje moraju zaposliti. Kvalitetan inženjer trenutačno s lakoćom može naći radno mjesto u Njemačkoj, za ove druge bojim se da nema nikakvih izgleda za radno mjesto u struci, usprkos formalnom priznavanju ispita i svjedodžbi. Na taj način se te društvene neravnomjernosti samo potenciraju, jer oni koji ostaju u Hrvatskoj samo dodatno povećavaju pritisak da im se dade radno mjesto negdje na državnim jaslama. Političari se ne usude reći maturantima da se moraju preusmjeriti, ako hoće imati realnu šansu na radno mjesto. 
HRVATSKA TREBA USTROJITI MREŽU MALIH INSTITUTA
Što kažete na aktualne studentske konflikte s upravom Hrvatskih studija i rektoratom?
- Da je zagrebačko sveučilište organizirano kao sveučilišta u razvijenim zemljama, gdje je osoblje zaposleno na sveučilištu, a svoju radnu obvezu ispunjavaju na jednom od fakulteta ili instituta, onda do ovog aktualnog konflikta oko Hrvatskih studija ili onog ranijeg konflikta oko zajedničkog studija u organizaciji Filozofskog i Katoličko-bogoslovnog fakulteta nikada ne bi moglo doći. Naime, u takvoj organizaciji srodni se studiji po definiciji mogu kombinirati, pa za to nije potrebna nikakva dozvola!
Gdje je glavni problem, kad je riječ o znanosti? 
- U temeljnom pristupu znanosti postoje dva različita polazišta. Prvi je fundamentalno teorijski kao prije 300 godina. Pojednostavljeno: znanstvenik razradi kakav znanstveni princip, napiše rad i pohrani ga u knjižnici u očekivanju da će to netko već preuzeti, nastaviti rad i citirati. Pučki rečeno: s tom znanošću ne može se zaraditi novac, nego praktična korist od njihova rada leži u njihovu ugledu, često svjetskom, kojim motiviraju mlade, te prenošenju znanja na mlade generacije. Takvih učenjaka mala, siromašna, nerazvijena zemlja poput Hrvatske treba svega pregršt, ali nikako ne više tisuća u skupini od 13.000 ljudi. To je samo teret za državni proračun.
Koje je drugo plazište?
- Primijenjena znanost, kojoj je svrha da teorijske spoznaje koristi u razvoju korisnih rješenja za potrebe u društvu ili tehnici. Pritom je najvažnija industrijska primjena, koja ima za svrhu stvoriti inovaciju, novo rješenje za širu uporabu, pučki rečeno: nešto što se može prodati. Nije svaki znanstvenik inovator, niti je svaki inovator znanstvenik. Iskustvo pokazuje da su posebno uspješne inovacije one u kojima vodeću ulogu imaju znanstvenici. Zato razvijene zemlje i one koje to hoće postati podupiru povezivanje gospodarstva i znanosti. Krajnje je vrijeme i da Hrvatska tako postupi. Zapravo je nevjerojatno da se toga nitko nije sjetio!
Što je činiti?
- Po uzoru na razvijene zemlje Hrvatska treba ustrojiti mrežu malih instituta za primijenjena istraživanja, koji bi se fokusirali na potrebe lokalnoga ili regionalnoga gospodarstva. Docent/ica dobije tri asistenta, ured i malo opreme na razdoblje od pet-šest godina, te poštedu pola nastave i dodatak na plaću za istraživačku djelatnost, uz uvjet da tijekom tog razdoblja podvostruči osoblje instituta novcem iz vanjskih projektima, poglavito s gospodarstvom. To su vrlo zahtjevni uvjeti, ali sam uvjeren da bi ih velika većina takvih kandidata bez većeg problema ispunila. Nakon završetka tog razdoblja, ravnatelj instituta postao bi redovitim profesorom za razdoblje od sljedećih pet godina, u kojima bi imao zadaću stabilizirati dosegnuto stanje, te postati redovitim profesorom u trajnom zvanju, preskočivši nekoliko stepenica. Tako to rade najrazvijenije zemlje, gdje je znanost visoko subvencionirani servis za gospodarstvo.
Čime bi se takvi instituti bavili?
- Oni bi pomagali u razvoju inovacija u različitim granama i gospodarskim sektorima. U Hrvatskoj se navodno proizvodi samo 1 posto pšenice prve klase, a u Mađarskoj 19 posto. To bi bio posao za Institut za pšenicu ili žitarice, jer je očigledno da današnje strukture taj problem ne samo da nisu riješile, nego ga nisu niti prepoznale. Takav bi se institut smjestio negdje u Slavoniji i time bi bio mali doprinos decentralizaciji Hrvatske. Isto tako bi trebali institute za tradicionalne poljoprivredne proizvode poput kulena, negdje u Slavoniji, ili pršuta negdje u Dalmaciji. Područje djelovanja bila bi u prvom redu cjelovita potpora (usavršavanje proizvoda, proizvodnja, ali i marketing), a tek onda detaljni problem (npr. receptura). U drugim sektorima takvi bi se instituti mogli vezati uz lokalne odnosno regionalne proizvođače. Tako u Karlovcu, gdje se vrlo uspješno proizvodi vatreno oružje, sigurno postoji potreba za institutom za dinamiku eksplozivnih plinova. U Sisku, gdje radi uspješan proizvođač industrijske keramike, bilo bi sigurno posla za odgovarajući institut. Posebno velike izglede takvi bi instituti imali u primorskim krajevima. U Dalmaciji je mnogo proizvođača malih plovila, koji bi uvođenjem industrijske proizvodnje mogli znantno smanjiti troškove i na taj način ponuditi atraktivne proizvode za širi krug kupaca. Povrh toga, tu su najmanje dva gospodarska sektora, koja su vrlo važna za svaku sredinu: informacijska/komunikacijska tehnologija te energetska učinkovitost. Na tom bi se području mogao osnovati po jedan institut u svakom regionalnom središtu.
Ne bi li takvi mali instituti generirali visoke administrativne i ine troškove?
- Ne, nikako. Da bi takvi instituti mogli funkcionirati, morali bi imati jednu krovnu organizaciju, koja bi preuzela središnje funkcije poput računovodstva i pravne službe, ne više od dvadesetak djelatnika. Znanstveno osoblje bi bilo i dalje zaposleno na sveučilištu. Hrvatska je mala zemlja, te ne bi bio problem kad bi profesor držao predavanje recimo u Zagrebu, a vodio institut u Sisku ili Bjelovaru. 
DA JE MENI NETKO PONUDIO MJESTO NA INSTITUTU, VJEROJATNO NE BIH OTIŠAO
Kako to financirati?
- U principu se problem svodi na troškove osoblja (dodatak za docenta plus troškovi za asistente), te oprema, koja nije neophodna od prvog dana, uz pretpostavku da se mogu koristiti postojeće prostorije. Siguran sam da bi se jedinice lokalne samouprave utrkivale u tome tko će privući takve institute. Troškovi osoblja bili bi ispod 800.000 kuna po institutu na godinu, onda bi ukupni troškovi za recimo 100 instituta bili ispod 80 milijuna kuna na godinu. To je manje nego iznos koji je zamračen u HAVC-u. Povrh toga za razvoj malog gospodarstva stoji na raspolaganju više europskih fondova, od kojih je najizdašniji onaj za prekograniču suradnju, za koji nikad nisam čuo da se u Hrvatskoj koristi, pa onda fond za regionalni razvoj EFRE. 

Prednosti su tako očigledne i privlačne pa mi je neobjašnjivo kako se toga nitko dosad nije sjetio?
- Svi ti instituti skupa bi za početak imali manje osoblja nego Institut Ruđer Bošković sam, a njihov učinak bio bi višestruko veći. U pravilu svaki takav institut generira desetostruki broj radnih mjesta u razdoblju od 2-3 godine. Deset ovakvih mjera pa bi se vojska nezaposlenih osjetno smanjila! 
Zapravo je to možda jedan od razloga zašto se tom razvoju dosad nije pristupilo: time bi se dokazalo kako je sadašnji sustav potpuno neučinkovit. Osim toga, tu ne bi bilo mjesta za subnoruše, od kojih su dvije nedavno zbrinute u Ministarstvu uprave.

Ali, vi ste otišli u inozemstvo...
- Da je meni svojedobno netko ponudio takvo mjesto, vjerojatno ne bih bio otišao. Da bi se upravljanje takvim institutom postavilo na stabilne temelje, svakom novopečenom ravnatelju moglo bi se pridodati mentora npr. iseljenika koji bi iskustvom i savjetima pomogao da se institut pokrene uz pomoć najbolje svjetske prakse. Pritom ne mislim samo na neposrednu financijsku korist, nego i na opći dojam da se jednom konačno počne nešto raditi, a ne samo naricati da mladi odlaze!
Hoće li što poduzeti u tom smislu sadašnja Vlada?
- Bojim se: ništa! Ministar dosad nije najavio nikakav korak u tom smjeru, a razvoj znanosti i tehnologije uzalud tražimo u programu ove Vlade. Kad bi makar najavili reviziju odluka kukulele vlasti poput izbora centara znanstvene izvrsnosti, koji izgledaju kao da su ih izabrali ždrijebom, a ne podrobnom analizom, te smijenili Upravno vijeće Hrvatske zaklade za znanost. Pa čak niti onaj famozni krnji Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju još nisu maknuli! 
Jeste li to predložili Vladi?
- Razgovarao sam s bivšim ministrom Šustarom kad je Oreškovićeva vlada već bila pala. Vidjevši kasnije da vodeći hrvatski velikosrbin propisuje tko smije biti ministar, a tko ne, prošla me volja da uopće razgovaram s članovima sadašnje Vlade. Na mene djeluje vrlo deprimirajuće da je gospodin Plenković, predsjednik Vlade Republike Hrvatske, pun priče o “europskoj dimenziji”, a da u svome radu ne preuzima gotovo ništa od te najbolje europske prakse. Znanost je svuda pokretač razvoja, pa zašto ne bi bila u Hrvatskoj? Kad dođem u Hrvatsku, više puta se osjećam kao Ero s onoga svijeta. Skupa sam s ljudima kojima sam drag, a i oni meni, a usprkos tome se ne razumijemo. Ja im iznosim konkretna rješenja za problem koji muče Hrvatsku, a moji me Hrvati gledaju kao da pričam bajke.

Okvir 1: 
Da je ovoj Vladi do dijaspore, ne bi tolerirala ovakav diskriminacijski izborni zakon
Kako uključiti hrvatsku dijasporu u znanstveni razvoj?
- Vrlo jednostavno! Postupiti po uzorku Hrvatskog nogometnog saveza! Zar je moguće da su pokojni Vlatko Marković i Zdravko Mamić veći domoljubi od Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar Kitarović? Znači: objaviti javni poziv na registraciju svih pojedinaca koji bi bili zainteresirani za suradnju u znanosti. Potom objaviti javni poziv za konkretne prijedloge. Očekivao bih poplavu prijedloga. Kao treće uvesti kategoriju profesora savjetnika (consulting professor), koju su uvele mnoge zemlje da bi privukli znanstvenike iz inozemstva. Oni smiju istraživati, predavati, ocjenjivati, ali ne smiju odlučivati, niti primati plaću, nego samo autorski honorar. Potom bi se iskristalizirali oni, koji bi bili iskreno spremni surađivati i pomagati, a ne mudrovati. To bi hrvatskoj znanosti dalo veliki iskorak. Bojim se da od toga sa sadašnjom političkom garniturom ne će biti ništa, jer da je njima do dijaspore, onda ne bi tolerirali sramotno diskriminatoran izborni zakon.
Okvir 2: 
Ništa ova Vlada ne mijenja, o tome svjedoče slučajevi Krešimira Mihajlovića i Josipa Pečarića
Ima li u hrvatskoj znanosti diskriminacije? 
Cijela je Vlada, a posebno ministar naslijedila puno problema od svojih prethodnika, te zaslužuju našu sućut. Na žalost, nije moguće opaziti da bi ova Vlada htjela ispraviti makar najteže posljedice. Jedan primjer je slučaj Krešimira Mihajlovića, protuzakonito otpuštenog ravnatelja škole, za kojeg u Republici Hrvatskoj izgleda nema niti prava niti pravde, valjda zato što je hosovac. Drugi, drastičan primjer, jest akademika Josipa Pečarića,  kojeg je kukulele vlast rezala gdje je stigla. Najprije su mu uzeli projekt, onda otpustili kćer (tzv. “kolateralna žrtva” po M. Tuđmanu), da bi mu aktualna vlast ukinula subvenciju za znanstvene časopise, iako njih 3 spadaju među 6 najboljih časopisa u Hrvatskoj. Budući da su o ovome slučaju već napisane knjige, očekivalo se da će ministar odmah po preuzimanju dužnosti pozvati Državnu reviziju i DORH da malo promotre Hrvatsku zakladu za znanost. Dosad za to na žalost nema nikakvih naznaka.

Okvir 3:
Ima li u Hrvatskoj mladih ljudi koji bi bili sposobni voditi takve institute?
Vaš suradnik dr. Banić mogao bi voditi jedan institut: mogao bi sutra otkrivati pogreške u industrijI kao što danas otkriva strašne krivotvorine u jasenovačkome popisu
- Ima, naravno da ih ima! Kad bi se promatralo tko je prije deset-dvanaest godina pobjeđivao na učeničkim natjecanjima i pobralo one najbolje iz te skupine, brzo bi se došlo do skupine od 50 do 100 mladih znanstvenika kao mali kotač s kojim ćete pokrenuti Hrvatsku. Vaš suradnik dr. Nikola Banić bio bi uskoro vrlo ozbiljan kandidat za jedno takvo mjesto, ako bi se pokrenuo takav program. Onako kako danas otkriva krivotvorine u jasenovačkome popisu, mogao bi sutra otkrivati pogreške u industrijskoj proizvodnji, što donosi ogromne uštede. 

Izvor: Hrvatski tjednik.

 

Molim prijavite se ako želite komentirati

Prijava