Javnost i mediji

dnevno.hr: Intervju Karino Hromin Sturm

  • Napisao/la  Krešimir Mišak, dnevno.hr

Na koji biste način uveli državni intervencionizam u Strategiju razvoja RH?

To je vrlo kompleksno pitanje. No, idemo redom. Državni intervencionizam je doktrina miješanja države, u ovoj temi govorimo o političkom i ekonomskom miješanju u hrvatsku ekonomiju. Država je osnovni institut organiziranog političkog sustava jedne društvene zajednice koji ostvaruje čuvanje njegove ekonomske i socijalne strukture i u ime društvene zajednice ima monopol na ostvarivanje unutarnje i vanjske politike te blagostanja naroda. Državni ekonomsko-socijalni sustav uvjetovan je proizvodnim odnosima u društvu. U Hrvatskoj državi već 20 godina socijalno-ekonomski uvjeti su potpuno poremećeni, tako da su još prije 10 godina stvoreni uvjeti za državni intervencionizam.
Međutim, hrvatsku ekonomiju u Vladi ne vode ekonomisti-planeri, već računovođe, kao ministar Škegro, Crkvenac, Šuker, Linić i drugi, koji izmišljaju i ubiru porez od građana i troše ga na skupi državni aparat, a ne na razvoj privrede. Tako su doveli ekonomiju do 350 000 nezaposlenih 760.000 sive ekonomije i duga od 50 milijardi eura, siromaštva penzionera, branitelja i jadne socijalne zaštite, i k tome je ta elita odlično nagrađena i priveligirana.
S obzirom da ne znaju stvarati novu vrijednost ni za „jednostavnu reprodukciju“, već samo trošiti, oni prodaju ono što se u samoupravnom socijalizmu stvorilo. Kada ni to nije dovoljno, uvode krizni porez stanovništvu, zvan harač i mnoge druge izmišljene poreze na imovinu, i komunalije, ali se i dalje zadužuju u inozemstvu i kod domaćih banaka koje su u stranom vlasništvu.
Monetarna politika Narodne Banke Hrvatske koju je vodio g. Rohatinski i nasljednik g. Vujčić je katostrafalna za Hrvatsku državu i odvela nas je u Dužničko ropstvo. Dok je uloga HNB određena prema Ustavu u članu 53. koji kaže da je HNB odgovorna za „Stabilnost valute“, za „Opću likvidnost u zemlji“ i „Likvidnost plaćanja u inozemstvu“. Pa kad je tako zašto HNB ne radi po Ustavu već nas zadužuje u inozemstvu, a k tome guverneri u zadnje vrijeme kritiziraju Vladu i poslodavce, a izgovaraju se da oni nisu američke Federalne rezerve. Tako su jasno dali na znanje da će HNB poslušno pratiti politiku MMF-a i Svjetske Banke, Europske Centralne Banke i dalje zaduživati i pljačkati Hrvatski narod.
Usporedimo Hrvatsku, sa poduzećem koje 20 godina svake godine ima sve veći gubitak i loše posluje, a mi direktoru plješčemo, bogato ga nagrađujemo i unapređujemo, a on sam sebi najviše plješće. Dok narod sve više kopa po smeću. Pa to je besramno bolesno vladajuće elitno društvo .
Znanstveno društvo ekonomista je na svojoj sjednici još 8.03.2003. pod predsjedanjem akademika prof. dr. Branka Horvata donijelo zaključak o nužnosti državnog intervencionizma, to su podržali svi članovi Znanstvenog društva ekonomista (ZDE) akademik prof. dr. Vladimir Stipetić, akademik prof. dr. Zvonko Baletić, akademik prof. dr. Dragomir Vojnić, prof. Ivo Sever (današnji predsjednik društva), mr.sci. Karino Hromin Sturm, prof. dr. Dubravko Radošević, dr. Vladimir Lasić, prof. dr. Slavko Kulić, dr. Stjepan Zdunić i drugi.
Sve Vlade RH su se oglušile o poziv ZDE. Zato smo napravili projekt Strategije Razvoja Republike Hrvatske državnog intervencionizma. Cilj projekta je stvoriti državu u kojoj će građani živjeti po ekonomskim standardima visokorazvijenih zemalja.

Kakva je danas situacija u Hrvatskoj?

Ekonomska situacija u Hrvatskoj je katastrofalna, jer je država uvela poreznu represiju prema građanima da bi građani financirali proizvodnju.S druge strane Vlada prije svoje sumanute odluke nije pitala poslodavce i kapital da li uopće imaju namjeru nešto investirati u Hrvatskoj, zato sada vidimo da kapital nema nikakvu namjeru. Pa su se počeli svađati, Vlada sa poslodavcima, Vlada sa HNB, poslodavci sa Vladom, poslodavci sa HNB,

HNB sa Vladom, HNB sa Hrvatskom Gospodarskom Komorom i tako redom nema kraja konfuziji, dok narod savki dan ostaje bez posla, i standard pada sve niže, a dug Hrvatske raste kao tijesto od germe.

U Hrvatskoj u ovim sudbinskim danima treba pod hitno raspisati REFERENDUM o raspuštanju Sabora i raspisivanju prijevremenih izbora.
U novom sazivu Sabora treba ukloniti iz izvršne vlasti sve političare koji su sudjelovali u državnoj vlasti od 1990. g. do danas, a koji su doveli Hrvatsku u Dužničko ropstvo i izbaciti iz Sabora sve parlamentarne stranke koje su sve te godine predlagali i izglasavali zakone koji su eliti omogučili nakažnjeno i legitimno pljačkanje naroda i njegovo siromašenje.
Smatram da narod ne može još dugo trpjeti ovakvu tešku situaciju, jer je stanje prešlo sve mjere moralnog i socijalnog kodeksa, dok političari i dalje pjevaju hvalospjeve o svom uspjehu na vlasti.
Elita koje ima 2%, posjeduje 85% kapitala u Hrvatskoj, a 98% osiromašenog naroda 15%. omjer bi trebao biti obrnut, tako da narod mora biti svjestan svoje političke snage kada glasa na parlamentarnim izborima jer posjeduje veliku nadmoć od 98% glasova i pravda mora pobijediti.
Pri tome treba voditi računa da političari elite ne zavedu narod i umjesto SDP-a na vlast ponovno dođe HDZ, zato što su sve političke stranke krive za ovu tešku ekonomsko političku situaciju, i ne zna se koja je gora i nesposobnija u vođenju države, ali sposobna za sebe za pljačku i korupciju.
Potrebno je paziti da se u novi saziv Sabora ne provuku razni liberali, laburisti i nove desne stranke koji po dogovoru rade u interesu kvazi desnice tkz. trojanski poniji, a ustvari rade u interesu HDZ-a.

Pogledajmo što kažu Međunarodna zajednica, Europska Unija, SAD, MMF, Međunarodna banka za obnovu i razvoj, čiji predstavnici neprekidno godinama dolaze u Hrvatsku i dijele nam lekcije, a svi oni – traže smanjenje poreznog opterećenja, smanjenje radničkih prava, smanjenje opće i zajedničke potrošnje, suradnju sa svim sindikatima, povratak izbjeglica i njihove imovine i druga demokratska prava.
Zadatak naše Strategije razvoja i programa državnog intervencionizma, je zaposliti radnika i osigurati mu stalno zaposlenje, sa redovnim isplatama plaća na egzistencijalnoj razini, to bi bila najbolja zaštita radničkih prava.
Danas je u Hrvatskoj omjer zaposlenih, 1 radnik naprema 1,2 umirovljenik, dok je u strukturi zaposlenih od 1 milijun radnika u proizvodnji svega 250.000 radnika. Ostalo su neproizvodne uslužne djelatnosti, zdravstvo, školstvo, vojska, administracija i državni aparat.
Taj omjer ne može izdržati niti jedan ekonomski sustav. U Europi je prosjek 1 : 4,3 radnika, zato smo u našu strategiju postavili potrebni omjer
1 : 3 radnika, a dosadašnje uporno 20 godišnje nametanje pogrešne ekonomske politike malog i srednjeg poduzetništva dovelo je do ove situacije koja se i dalje galopirajući pogoršava.
Prema europskim standardima smatra se da je obitelj siromašna ako ima manje od 41.500 kn na godinu (3.458 kuna mjesečno). Takvih obitelji u Hrvatskoj je 440.000, zatim slijedi 500.000 penzionera koji primaju ispod 24.000 kn godišnje (2.000 kuna mjesečno), a 300.000 penzionera prima ispod 14.400 kn godišnje, (1.200 kuna mjesečno.). Dodajmo 350.000 nezaposlenih (i još 560.000 koje je vlada pribrojila u statistiku da su zaposleni kao siva ekonomija), a tu su i radnici koji po šest mjeseci ne primaju plaću, oni koji neredovito primaju plaću i oni koji rade, a uopće ne primaju plaću i čekaju stečaj, pa uništeni obrtnici, poljoprivrednici koji nemaju kome prodati svoj proizvod pa su prestali proizvoditi ili su ih Banke uništili kreditima i druga proizvodna zanimanja koja su propala. Životna dob pala je od 1989. do 2009. sa 75 na 71 godinu života, što je prema medicinskim istraživanjima rezultat niskog ekonomskog standarda. Natalitet pada svake godine za 10.000 mladih stanovnika - za 25-30 godina u Hrvatskoj će biti 3 milijuna stanovnika.
Projekt je postavljen tako da stvara višak novonastale vrijednosti, da bi se ostvario ekonomski san blagostanja i da ljudi mogu slobodno financijski pokrivati osnovne egzistencijalne potrebe.
Tako da bi svaki građanin i oni koji nisu radili imao osiguranu državnu mirovinu, a najmanja penzija bila 10.000 kn, običan radnik s lopatom imao plaću od 15.000 kn, srednje plaće od 30.000 kn, a najviša plaća u državnim službama i tvrtkama bila 70.000 kn.
Jasnije rečeno, najprije zaradi, a zatim dijeli i troši. Polazimo od realne pretpostavke da naša znanost i privreda nije u stanju napraviti jedan vojni avion Fantom F-16, izmisliti IBM, program Windows, napraviti Mercedes i slično, jer nismo na tom stupnju tehnološkog razvoja. Zato smo naš projekt i program državnog intervencionizma okrenuli onim resursima i kadrovima za koje znamo da ih imamo. Sada dolazimo do onoga što je Vlada trebala učiniti odavno - donijeti dugoročnu strategiju razvoja.

Otkuda taj novac?

Realizacija projekta Strategije razvoja bazirana je na tri osnovna elementa, od toga Hrvatska ima dva, a to su resursi i kadrovi. Treći potrebni element je kapital. Što je to kapital ili novac? Svi ljudi znaju što je to novac, a svim definicijama novca je zajedničko da je „novac roba kao i svaka druga roba, samo što ima sposobnost da služi kao opći ekvivalent“. Ako je taj treći element koji nam nedostaje roba, znači da se ona može stvoriti, proizvesti i dugoročno proizvoditi. A kako se proizvodi novac? Novac se proizvodi stvaranjem novonastale vrijednosti. Tada mi ne trebamo moljakati nikoga da nam donese novac kao što to čine sve naše Vlade već ćemo ga sami proizvesti.
Kada smo prije više godina predlagali državni intervencionizam svi su odmah skakali na noge. U kolovozu 2008. došlo je do svjetske financijske krize, najveće nakon krize od 1929. Tada je propala naručena teorija i praksa liberalizma (i neoliberalizma) masona Adama Smitha, a najveće kapitalističke države kao SAD, Britanija, Njemačka, Francuska, Italija, Rusija i mnoge druge, plasiraju tisuće milijardi dolara, funti i eura kako bi spasile svoju privrednu proizvodnju i pokrenuli ekonomiju, danas se to svima čini normalnim ekonomskim potezima najjačih svjetskih velesila.
Projekt Strategija razvoja RH financirao bi se samofinanciranjem, bez ijednog dolara vanjskog zaduživanja, što je uspješno provodio profesor dr. Ivo Perišin kao guverner Narodne Banke. Argentina je do 2012. sličnim ali mniogo težim modelom vratila 100 milijardi duga. Hrvatska može vratiti 50 milijardi eura duga za dvije do tri godine.
Naš model ne iziskuje žrtvu od naroda politikom koju nameću MMF, Svjetska Bnaka, Europska Centralna Banka i štednje Angele Merkel, jer smo postavili postulate da država treba osigurati narodu blagostanje, zaposlenje, plaću i osigurati sva socijalna prava od besplatnog liječanja i lijekova, besplatnog školovanja od prvog razreda do doktorata, osigurati svim građanima egzistencijalne mirovine i osigurati sve druge socijalne potrebe, razonodu i odmor, te visoki socijalni standard.

Kako biste rasporedili investicije?

Raspored investicija bi se odvijao prema planovima. Prvo - plan dugoročnih investicija regija i županija, i Drugo - plan dugoročnih državnih investicija. To bi bili planovi institucija tih društvenih zajednica koje su donijeli i zatim izglasali u Saboru. U praksi to znači da regije i županije raspolažu sa svojim resursima, kadrovima i planovima razvoja. Time se anulira neprestano svađanje stranaka te klubova zastupnika regija i županija u Saboru oko programa i raspodjele sredstava.

Na koliko biste regija podijelili Hrvatsku i s kojim ciljem?

Hrvatsku treba podijeliti na pet regija (da jedna regija ima oko 800.000 stanovnika) i šesnaest županija. Podjelu treba izvršiti radi decentralizacije i podjednakog istovremenog razvoja svih županija i bolje koordinacije. Svaka regija sa županijama je obvezna donijeti svoj plan dugoročnih investicija od 30 – 50 g. uz pretpostavku perspektivnog razvoja regije. Plan se donosi za sve potrebe za dugoročno razdoblje: za energetiku, elektrifikaciju, vodovod, plinovod, putove, ceste, željeznice, planirane proizvodne djelatnosti prema raspoloživim resursima županije, bolnice, škole, vrtiće, jaslice, fakultete, stanogradnju, robne, uslužne i kulturne centre za poboljšanje općeg standarda građana i dr.

Na što bi se Vlada trebala usmjeriti u sklopu državnih dugoročnih planova investicija.

Vlada treba donijeti državni dugoročni plan investicija važnih za cijelu Hrvatsku. To su svi planovi od nacionalnog interesa - glavni komunikacijski cestovni i željeznički međunarodni pravci sa glavnim lukama, kolodvorima, terminalima, naftovod, plinovod, vode i navodnjavanje, zaštita šuma, energetika, elektrifikacija i njena izgradnja, telekomunikacije, tehnološki razvoj, znanstveni razvoj, školstvo, prosvjeta i znanost, medicina, zdravstveni razvoj i zaštita, kultura, ekologija i zaštita čovjekova okoliša i drugo.
Plan dugoročnih investicija regija i županija skupa s državnim dugoročnim planovima investicija predstavljaju Strategiju razvoja RH.
Financijski planovi investicija izradit će se na temelju usvojenih dugoročnih planova investicija odnosno Strategije Razvoja Republike Hrvatske. Kad se sve to izglasa u Saboru imat ćemo dugoročnu Strategiju razvoja RH.
Do danas Vlada nije donijela Strategiju razvoja RH pa takvi dugoročni planovi ne postoje. To je stoga što hrvatska vlada nema politiku i cilj. Politika je djelatnost koja je povezana s umijećem vladanja državom, upravljanja i rukovođenja narodom, društveno-političkim zajednicama. Imamo dva osnovna oblika - upravljanje državom (dugoročni period strategije razvoja države) i rukovođenje državnim poslovima (kratkoročno izvršenje državnih zadataka i poslova).
U Hrvatskoj su se sve vlade bavile rukovođenjem, znači kratkoročnim poslovima, a najčešće primjenjivale kratkoročne vatrogasne mjere. Upravljanje u Hrvatskoj ne postoji, kada ste na primjer čuli nekog premjera da govori kako će izgledati naša industrija, poljoprivreda, turizam, tehnološki razvoj, i šta će naša djeca raditi za 30-50 godina, tamo negdje 2040 -2060? Nikada nitko u Hrvatskoj nije upozorio Vladu da je to njen prioritetni posao, a ne strančarenje.

Čime bi se pokrenuo Strateški razvoj Hrvatske? Kako bi on pokrenuo posustalu domaću proizvodnju?

Strateški razvoj pokrenuo bi se operativnim mehanizmom, u kojem su gotove matrice za 40 programa koje osiguravaju izvršenje ovog projekta. Njime se otvaraju gradilišta u cijeloj zemlji, narudžbe investicijskih programa pokreću se u svim regijama i županijama, ti programi pokreću proizvodnju u tvornicama koje su danas bez posla, a tvornice, poduzetnici i kooperanti (kućna radinost, mali i srednji biznis) počeli bi zapošljavati radnike. Tako bi se proizvodnja pokrenula prema narudžbama koje se baziraju na dugoročnom strateškom razvoju RH, koji se mora provoditi pod nadzorom institucija znanosti, tehnike i tehnologije i komercijalno - ekonomske kontrole. Pokrenulo bi se ono što imamo: željezare, cementare, šljunčare, ciglane, proizvodnja keramičkih proizvoda. Također i drvno-industrijska poduzeća, opremanje objekata i građevne stolarije, tvornice namještaja, proizvodnja za izgradnju autocesta i putova, tunela, asfaltnih baza, proizvodnja za izgradnju željezničkih pruga i željeznice, proizvodnja za energetiku i elektrifikaciju, telekomunikaciju, korištenje sunčane energije, vode i vjetra. Ne zaboravimo desetak razvojnih instituta, proizvodnju kompjutora, elektronike i nanotehnologije, bijele tehnike i električnih aparata, proizvodnju mnogih drugih pratećih kooperantskih, obrtničkih te uslužnih djelatnosti. Proizvodnja u cijeloj RH pokreče cijeli niz uslužnih tercijarnih aktivnosti.
Većina navedenih proizvodnji 80% su bez posla ili su tvornice u stečaju, a radnici otpušteni. Svi će oni biti uključeni u projekt Strateški razvoj RH, poduzeća obnovljena, stečajevi prekinuti, jer u navedenim djelatnostima postoji dugogodišnja tradicija s kvalitetnim kadrovima koji su danas bez posla. Takav zamah proizvodnje pokreće i proizvodnju drugih industrijskih djelatnosti - papirne, ambalažne, prehrambene, tekstilne, konfekcije, obućarske industrije i drugo te malog obrta i svih drugih kooperanata i oblika uslužnih djelatnosti.

Kako će se financirati Strategija razvoja RH koju predlažete?

Financiranje Strategije razvoja RH provodit će se bez zaduživanja 1 eura u inozemstvu, samofinanciranjem putem HNB-a, čime bi se zaustavilo zaduživanje u inozemstvu i dugoročna otplata kamata na kredite. To je uspješno provodio zagrebački profesor dr. Ivo Perišin kao guverner Narodne Banke. U dosadašnjoj praksi Hrvatska se uvijek zaduživala u inozemstvu, a danas i kod domaćih banaka koje su također sve u stranom vlasništvu pa praktički nema razlike i do današnjeg dana otplaćivala samo kamate, a do glavnice zbog visokih kamata nismo nikada uspjeli doći.
Vlastitim financiranjem mi u Hrvatskoj smo svoji vlasnici novostvorene vrijednosti, a ne stranci, niti ćemo ikome biti dužni.

Kakva je struktura financiranja kredita u Hrvatskoj i što ona govori? Kakav bi trebao biti omjer kreditiranja banaka između građana i privrede?

Da saznamo koliko smo siromašni potrebno je pogledati strukturu financiranja i kreditiranja u Hrvatskoj, pa ispada da naši građani dobivaju kredita u omjeru 1,60 naprema 1,0 na štetu privrede, a naša uvažena Narodna banka Hrvatske daje sebi kompliment za svoju nesposobnu politiku i kritizira narod kao da on vodi monetarnu politiku i kaže da građani žive na kredit. Hvala bogu da je tako jer bi siromaštvo bilo još gore. Zatim su donijeli mjere kojima su poslovne banke počele smanjivati kredite i minuse na tekućim računima građana, a doktrinom deindustrijalizacije smanjenjem proizvodnje zatvaranjem tvornica, svaki dan smanjuje se novčana masa, a dug raste, škare su sve veće, čime novac postaje skuplji i tako još više stavljaju građane u zavisni financijski položaj. Zato danas već 70% stanovništva namirnice kupuje na kredit.
Omjer kreditiranja treba biti 1 naprema 10 u korist privrede, u nominalnom iznosu građani dobivaju kredita oko 160 mlrd. kn upravo koliko iznosi štednja u bankama, a privreda 100 mlrd. kn, a trebala bi dobiti 1.600 mlrd. kn što znači da je sa ovakvim odnosom HNB-a, i komercijalnih banaka koje su 95% u zapadnom vlasništvu, hrvatska privreda osuđena na propast. Tako u stvarnosti ispada da su građani koji su osiromašeni do daske, bogatiji od privrede.
Monetarna politika HNB-a bacila je u stečaj 25 banaka, međutim imovina 25 banaka u stečaju nije nestala, ona je opljačkana i prelila se drugim vlasnicima, a preostale banke su sanirane sa 87 mlrd. kn. a prodane za 5,7 mlrd. kn to je jedan dio pljačke. Drugi dio pljačke banaka je kapital poduzeća i nenkretnine. Prije prodaje banaka strancima Hrvatski kapital za kreditiranje u bankama iznosio je oko 1.000 mlrd. kn (danas 100 mlrd. kn tako su okrenulu omjer 1: 10 u korist pljačkaša ) i to bez kapitala onih 25 banaka koje je guverner Škreb bacio u stečaj, jer tada su štediše i sva poduzeća bili osnivači i vlasnici banaka sa svojim osnivačkim ulozima.
Međutim u pretvorbi je vrijednost naših banaka smanjena doktrinom definancijacije i deindustrijalizacije, financijskom i kreditnom politikom malverzacija i rušenjem na 5 -10% vrijednosti kapitala i nekretnina i tada je slijedila pretvorba. Nezavisni ekonomski stručnjaci za nekretnine procjenjuju da je vrijednost nekretnina u vlasništvu banaka oko 1.000 mlrd. eura, koju su smanjili na 10% vrijednosti, te stoga ni danas banke u svojim bilancama ne prikazuju i ne knjiže vrijednost nekretnina. Pa ispada da zapadne banke u Hrvatsku uopće nisu unijeli niti euro svog kapitala osim onih 5,7 mlrd. kn koje su platili Vladi koja ih je potrošila za tri mjeseca na svoje rashode.
Treća pljačka. Od tada te Banke godinama gule Hrvatski narod sa Hrvatskim kapitalom stvorenog u samoupravnom socijalizmu, a znamo po njihovim bilancama da svake godine iznose dobit od 360% do 400% iz Hrvatske u svoje matične centrale. Naravno da im je to netko omogučio.
Privatizacija i pretvorba su planski izvedeni i potrebno je postupiti po nalazu državne revizije gđe. Šime Krasić koja je utvrdila da je 98% pretvorbe protuzakonito, a svega 2% čistog kapitala uneseno Hrvatsku.

Kakvo je stanje zaduženosti RH?

Guverner Rohatinski je 17.01.2007. ograničio povećanje plasmana kredita bankama na 12% godišnje uz pretpostavku 5% stope rasta BDP. Tada je RH imala duga od 30 milijardi eura što je bilo 86% BDP-a. Prema Wall Streat Journalu, Hrvatska je pala s 55 na 109 mjesto 2007, ali u kolovozu 2008. g. dolazi do svjetske financijske krize, a krajem 2009. g. Hrvatska duguje 43 milijarde eura, što iznosi 114% BDP-a. pa BDP Hrvatske pada na minus 6%, pa padamo još niže, a 2012. g. imamo 50 mlrd. duga i stopu pada BDP-a od minus 2%.
Hrvatska je 1970. imala 4000 dolara po stanovniku, dok su Austrija i Italija imale 3900. Jugoslavenski prosjek bio je 3900 dolara. 2010. g. nakon četrdeset godina, države Europske unije imaju prosječno 35.000 eura po stanovniku, dok je Hrvatska 2003. imala 5000 eura, a 2007. g. 8000 eura, a 2011. g. 10.000 eura.
Slika je još gora, ako uzmemo da je tečaj dolara tih godina pao za 50 %, a eura porastao za 50 % u odnosu na dolar (danas 23-25%) - i da smo izgubili 80% proizvodnje, a imamo dvostruko precijenjeni tečaj eura koji bi trebao biti 15 kuna (to je samo za primjer jer mi nismo za devalvaciju). Tako 2008. dolazimo do iznosa od 4000 eura. Lako je izračunati da smo za Europom zaostali 6 puta.
Ex Jugoslavija je sa 22 milijuna stanovnika imala stalno zaduženje od 18 milijardi dolara, Hrvatska se od osamostaljenja za 21 godinu sa 4,230 milijuna stanovnika zadužila 50 milijardi eura pa je to zaduženje financijski zaostatak za još 6 puta, tako da je Hrvatska na današnji dan zaostala za EU u razvoju 12 puta, no kriza je pogodila i EU pa ni tamo danas ne cvatu ruže, i vidima svaki dan kako narod žestoko demonstrira protiv Bankarskog ropstva, u Grčkoj, Portugalu, Španjolskoj, Italiji, Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj itd.
U mandatu vlade, ministar Crkvenac, Linić i guverner Rohatinski, na burzi u Londonu i Tokiju prodavali su vrijednosne papire, tkz. sayonara obveznice, u paketima od po 500.000 dolara po 7,5% uz hvalospjeve da su donijeli sa sobom više prodali bi i više. Taj samo jedan paket naših financijskih stručnjaka koštat će državu 1,1 milijardu dolara jer će država potrošiti ove novce, a narod će kroz porez platiti dvostruki iznos plus kamate, uz činjenicu da se na Zapadu kamate za dolar kreću od 1,2 do 2,3%, pa tko ne bi uzeo hrvatske obveznice uz 7,5%. Zatim je nastala era zaduživanja kod domaćih banaka koje su 95% u zapadnom vlasništvu.
Isto rade svi financijski ministri. Kada kritiziraju ministra Šukera da u blagajni nema novaca, on tvrdi da to nije istina, da će sve biti plaćeno. Tada ode u Ameriku ( 20.11.2009.) ministar Šuker je javno rekao da je prodao yankee-obveznica za 1,5 milijardi dolara i hvali se kako se uspješno probio na američko tržište, prema bankama JPMorgan, Citigroup i Barclays, (banke međunarodne financijske oligarhije, no to je druga tema). Taj je novac država već unaprijed potrošila, a narod će morati platiti 1,5 milijardi kredita, plus 1,5 milijardi glavnice sa kamatom 120 milijuna, ukupno 3,120 milijardi dolara. Onda je u siječnju 2010. slijedilo novo zaduženje - 200 milijuna eura od MMF-a, i već smo došli na 46 milijardi eura. Tu su još izdane garancije na 10 milijardi eura, tako da je stvarno zaduženje Hrvatske daleko veće oko 80 mlrd. eura.. Za pohvaliti bi bilo da je ministar Šuker u ameriku izvršio izvoz za 3 milijarde dolara.
Isto se danas ponaša i ministar Linić, koji s obzirom na zaduženje muku mući sa povratom kamata od 15 mlrd. eura, pa uzima kredite za reprogramiranje kako bi optplatio kamate, i na taj način povećava dug glavnice, čime kupuje svoju sposobnost vođenja financijama barem do kraja mandata, ako vlada prije toga ne padne, a baca narod u još veće Dužničko ropstvo. To vam je sposoban računovođa, a nesposoban ekonomist.

Pesimisti tvrde da kapitala nema. Ima li ga?

Ja sam protiv ulaska stranog kapitala kako se to radi u Hrvatskoj – kroz prodaju najboljih hrvatskih tvrtki. Kapital bi trebalo pustiti tek kad donosi novu visoku tehnologiju i modernu proizvodnju, a toga nema.
Strani kapital, kao uvjet privrednog razvoja je strašno pogrešna teza, jer strani kapital slijedi svoj interes, a ne hrvatski interes. Na taj način osuđeni smo na privredna i društvena kretanja i eksploataciju kao periferija (kolonija) zemalja odakle kapital dolazi. Hrvatska privreda može stvoriti financijski kapital, jer posjeduje ljudski kapital - nezaposleni i kapital materijalnih resursi. To su neiskorišteni kapaciteti, i jednog i drugog imamo dovoljno.
Kapitala nema? Pa pogledajmo strukturu zaduženja Hrvatske - podatak Vlade iz svibnja 2004. Od 28 mlrd. dolara, država se direktno zadužila sa 13,5 mlrd. po kamatnoj stopi od 7,5%. Dodajmo
1 % manipulativnih troškova, pa ispada da je kredit opterećen sa 8,5 % kamata. Sredstva je država potrošila na svoje rashode, a ne na investicije u proizvodnju kako bi oplodila kapital. Ali kredit od 13,5 milijardi dolara plus kamate od 1,080 mlrd. dolara treba vratiti i to iz poreza građana, (13,500 plus 14,580 je 28,080 mlrd. dolara) pa ispada da su građani platili iz poreza 28,080 mlrd. dolara, a toliko je tada iznosio ukupni dug RH koji bi se odmah sveo na nulu, ako se primijeni sistem samofinanciranja. Ako pribrojimo povratak duga banaka i drugih dužnika, tada dolazimo do plusa od 14,5 mlrd. dolara. Dug Hrvatske 2012.g. je 50 mlrd. eura, pa je situacija sa povratom slična kao i 2004. ali je glavnica veća, samo što je sada dug u eurima, a ne u dolarima.
Za naš projekt Strategije razvoja potreban nam je početni kapital od 5 mlrd. eura, a ovdje, u realiziranim kreditima imamo 14 mlrd. eura, što znači da možemo bez velikih financijskih odstupanja uložiti 5 mlrd. eura, ali ovaj puta u vlastiti razvoj, sa kojim ćemo brzo i efikasno pokrenuti Strategiju razvoja RH. Pored toga Hrvatska raspolaže sa 12 mlrd. eura deviznih rezervi.
A kako smo izgubili kapital prodajom zlatnih rezervi. Cijena zlata 2005.g. je bila 200 $ za uncu, a za vrijeme krize od 2008. do 2012. g. skočila je na 700 $ pa na 1.630 $ za uncu 2012. g.
Hrvatska Narodna Banka je na preporuku MMF-a prodala zlatne rezerve i pretvorila ih u devizne rezerve.
Da ih je ostavila u zlatu, vrijednost 6 mlrd.$ do 2012. g. porasla bi za 700% pa bi HNB zaradio i imao zlatne rezerve 42 mlrd. $.
Da napravimo izračun sa 12 mlrd.eura koliko danas ima rezervi bili bi u plusu 84 mlrd. $, koji bi Hrvatskoj u ovoj situaciji jako dobro došli, jer bi vratili sav dug od 50 mlrd. eura i još bi nam ostalo
18 mlrd. eura.
A guverner Rohatinski se tih godina hvalio da je HNB zaradila na domačem tržištu manipulirajući gospordarstvo i banke 300 mil. eura, HNB je u minusu u ovoj transakciji sa MMF-om minimalno 41,700 mlrd.$.

Kakva je važnost strukture PDV-a, pogotovo u perspektivi ulaska u EU?

Namjerno nismo ulazili u analizu postojećeg poreznog sustava, jer u ovom programu proračun dolazi u drugi plan. Prvo treba stvoriti novu vrijednost, a zatim vršiti preraspodjelu. No, potrebno je napomenuti da se u strukturi prihoda države 38% čini PDV koji se 72% puni od uvoza, koji je 2012. g. iznosio 16 milijardi eura. Znači da svega 13 % PDV-a puni proizvodnja, a 15% ostale usluge, što je vrlo loš pokazatelj koji zvoni na uzbunu. Kada Hrvatska uđe u EU, PDV će se plaćati u zemlji iz koje ćemo uvoziti robu, a ne u Hrvatskoj kao do sada, pa će nam nestati veliki prihodi od uvoza.
Postavljam pitanje kako će izgledati naš proračun sa 30% manje prihoda od današnjih sredstava? Kada danas (2013.g.) u proračunu nedostaje 9 mlrd, pa ministar Linić ima paniku, a od 1. srpnja 2013. g. manjkati će 30 mlrd. kn. Uz to, izvoz koji je 2012. g. iznosio 8 milijardi eura nam je više od dva puta manji od uvoza - pokriva uvoz sa svega 49 % - što automatski nosi deficit vanjsko trgovinske bilance. U strukturi izvoza 47,3 % izvoza su usluge, što je poražavajući podatak.

A što nam oni predlažu?

MMF, Svjetska Banka, Europska Centralna Bnaka (ECB), traže liberalizaciju tržišta rada (čitaj, otkazi stečajevi) smanjenje izdataka za morovine (ionakako su mizerne prosječno 2.200 kn), smanjenje plaća (prosječna 5.200 kn, a košara troškova 8.700 kn) u javnom sektoru, smanjenje socijalnih transfera (davanja) i smanjenje državnog deficita.
Od 2014. g. proračun RH mora odobriti Europska Komisija (EK) na osnovi Racionalnih Reformi, koje smo gore nabrojali, i ako to ne učinimo onda će nam EK napisati reforme za 1 godinu, pod izlikom da je to transparentno.
To je transparentno oduzimanje suvereniteta RH, a to se zove Europski Semestar, koji nismo imali na našim fakultetima jer je to nova izmišljotina za gubljenje suvereniteta.
A prema preporuci tih svjetskih stručnjaka koji tvrde da će nas oni oporaviti, ukupni Svjetski BDP je 85 tisuća mlrd $, a ukupan Svjetski Dug 255 tisuća mlrd $, znači tri puta veći dug, i to ne više siromašnih afro-azijskih zemalja nego i visokorazvijenih Grčke, Španjolske, Italije, Portugala, Njemačke, Francuske, Britanije, Poljske i tako redom.
Hrvatski BDP je 40 mlrd. eura, a zaduženje 70 mlrd.e. (50 +10+10 mlrd.e. vanj. unut. dug. i garancije, koliko je reprogramirano kredita ne zna se).
A to je ruzultat škole neoliberalnih monetarista Miltona Friedmanu, Friedicha Hayeka, tako zvanih Čikago boysa.
Za razliku od njih mi smo radili po modelu keynezijanske škole, John Maynarda Keynesa najvećeg ekonomista svih vremena i oca državnog intervencionizma, u kojem je bio progres, te nobelovca Leonida Gudricha-Hurwitza i drugih.

Štednja građana u bankama je velika, ali banke nerado kreditiraju privredu. Smatrate li da se u toj količini novca od štednje krije mogući izvor kapitala za pokretanje ekonomije RH?

Za investicije nije potrebna štednja već obrnuto. Projekt postavlja osnovne ekonomske zadaće države, Stabilnost cijena, Tečaja i Inflacije, Državnu potrošnju, Poreznu politiku i Cijenu novca, a efikasnom kombinacijom ovih mehanizama postižu se Investicije, Visoka proizvodnja, Zaposlenost, Osobna potrošnja i Ekonomska stabilnost. Kako bi povećali agregatnu potrošnju treba smanjiti Kamate, Poreze i dati jeftin novac, kako bi potaknuli investicije, proizvodnju i potrošnju. Tu je Keynesov paradoks štednje, što više štedite, to je kućanstvo bogatije, a kapitalisti postaju super bogati. Tako prevelika nacionalna štednja smanjuje društveni proizvod, što znači da bogati pojedinci i financijska elita mogu osiromašiti narod. I ova svjetska financijska kriza iz kolovoza 2008. je produkt mjera međunarodne financijske oligarhije koja je zatvorila dotok kapitala i sve investicije su se zaustavile, a MMF, Svjetska banka, ECB i Angela Merkel zagovaraju štednju. Štednja u Hrvatskoj 2010. g. iznosila je 176 milijardi kuna, od toga je 135,5 milijardi devizne štednje, a 40,5 milijardi u kunama, danas je štednja nešto manja.
Evidentno je da banke daju kredita upravo toliko kolika je štednja građana 160 mlrd. a privredi svega 100 mlrd. kn. a rekli smo da omjer treba biti 1 : 10 u korist privrede, što znači da zapadne banke nisu donijele kapital u Hrvatsku niti u visini štednje, i da uglavnom rade sa kapitalom Hrvatskog naroda.
Danas banke još uvijek rade samo na pasivnim bankarskim poslovima, čekaju depozite i čekaju zajmotražioce. Nema kod nas nijedne banke koja će kombinirati i aktivno posredovati u poslovima pokretanja proizvodnje sa ciljem postizanja profita.
Istodobno poslovne banke besramno zaračunavaju 12% kamatu na kredite, 15 % zateznu kamatu, pa 4% za obradu kredita, pa naplate svaku uslugu, knjiženja, prebacivanja sa računa na račun, a tečajne razlike uvijek idu u korist banaka, tu su još i troškovi FINA-e i itd. tako da je novac za građana postao jako skup.
Pritom su banke u Hrvatskoj 95% u vlasništvu zapadnih stranaca i to ne samo privatnih već i u državnom vlasništvu, većinom onih istih u čijim je zemljama kamata od 1,5 do 2,5 % dok je u Hrvatskoj očito moguća legalna financijska pljačka. U medijima i posebno na televiziji nemate kritičke ekonomske misli, već nam stalno plasiraju stručnjake analitičare tih istih zapadnih banaka, koji skoro svaki dan daju i određuju monetarne prognoze, naravno one koje njima odgovaraju i usmjeravanju njihov plasman. Završne bilance banaka pokazuju da, otkada su postale zapadno vlasništvo, ostvaruju godišnju dobit od 300-400 %. To spada u enormne profite, jer svaki ekonomist mora biti više nego zadovoljan ako je zaradio 30-35 %. Mjere koje Vlada donijela o kreditiranju gospodarstva su kozmetičke prirode koje će iskoristit tvrtke koje su i do sada imale veze u Vladi, ali koliko vidim više niti one.

Kakva je porezna politika u vašoj Strategiji razvoja RH?

U Strategiji je predviđeno ujednačiti poreznu politiku, to jest raspodjelu potrošnog dohotka, siromašne građane koji ostvaruju ispod prosječni dohodoak oslobodit će se poreza, za iznadprosječna primanja uveli bi se progresivni porezi. Na profit koji bi se dalje ulagao u investicije radi stimulacije ulaganja kapitala ne bi se plaćao porez. Strane ulagače kapitala za visoku tehnološku proizvodnju oslobodili bi poreza i smanjili carinska davanja, i davali razne stimulacije kako bi uvjeti privređivanja u Hrvatskoj bili bolji nego u drugim zapadnim zemljama.
Prema planovima Strategije razvoja nakon prve faze, postupno bi se prema rastu BDP-a smanjivala stopa PDV-a. sve do 10 %.

Koji su rokovi da se osjete efekti Strategije koju predlažete? Koliko ima faza taj projekt?

Realizacija vizije ekonomskog projekta od 2015. do 2025. predviđena je u tri faze. U prve dvije faze, riješilo bi se oko 70 % problema u RH, a za ostalih 30% trebat će isti period u trećoj fazi. Strategija razvoja za deset godina postigla bi rezultat stope rasta od 20% BDP-a, što je sasvim moguće sa današnjim tehnološkim mogućnostima, jer smo to u Hrvatskoj postigli 1956. g. (20,70%) i to sa tačkama i lopatom.

Koji bi bio efekt na život i standard građana?

Trebamo znati da je Strategija rađena za dobrobit građana, znači, na selu u gradu, moru, planinama, rijekama, jezerima i svuda u Hrvatskoj gdje žive naši ljudi.
Primjenom Direktne demokracije približit ćemo narodu sudjelovanje u donošenju odluka koje utječu na njihov život, a ono što se tiče svih svi trebaju odobriti i time ukinuti samovolju današnjeg načuna odlučivanja i vladanja. Primjenom kompjutorizacije omočučit ćemo E-demokraciju, tako ćemo uključiti veći broj građana da aktivno sudjeluju u donošenju odluka i kreiranju zakona, glasanja te zastupničke demokracije tkz. Fluidne demokracije.
Važno je napomenuti da smo predvidjeli razvoj svakog kutka naše zemlje, jer će planove donijeti građani koji tamo žive, a država će financirati razvoj i brinuti da se ti planovi sprovedu, u poljoprivredi na farmama, uzgoju riba i školjaka, ribarstvu, odmah u postupak ide ZERP, gospodarsko more na koje imamo pravo po Konvenciji o moru Ujedinjenih Nacija i nećemo pitati EU, zatim turizmu, razvoju gradova, industije, energetici, kompjuterizaciji, nanotehnologije, i drugo. Državnim i privatnim tvrtkama osigurat ćemo dobivanja najnižih ulaznih cijena energenata struje, vode, plina, centraliziranom nabavom smanjit ćemo cijenu sirovina, lijekova itd, itd, smanjivanjem poreza, davanja, trošarina, nameta i poreza tvrtke će bujati, i procvasti. Predviđen je poseban program za izvoznike naših roba koji je tako dobar da će biti ograničen sa kvotama da ne uzmanjka robe na domačem tržištu, a radnu snagu ćemo morati uvoziti po posebnom režimu, itd.
Nakon 10 godina dobit ćemo stopu rasta 20% , a na prosječno 1.500 milijardi kn, samo prirast društvenog proizvoda iznosi 300 mlrd. kn godišnje, a na primjer proračun za 2013. g. je svega 124,0
mlrd. kn, ovdje nisu uračunati PDV, trošarine, porezi na dobit, doprinosi itd. pa će ukupno u proračun sliti dvostruki iznos. Hrvatska bi bila izgrađena recimo kao Švicarska i Dubai, sa snažnom modernom privredom visoke tehnologije (40 mlrd. eura), poljoprivredom ekološke hrane (20 mlrd. eura), turizmom (40 mlrd. eura) s novo izgrađenim turističkim gradovima na jadranskoj obali sa svim pratećim sadržajima (40 mlrd.eura), građevinarstvom (20 mlrd. eura), prometom (10 mlrd. eura), uslugama (20 mlrd. eura) itd, itd.
Radnici bi imali minimalne plaće od 15.000 kn, srednje plaće 30.000 kn, penzioneri minimalne penzije od 10.000 kn socijalna davanja svim slojevima, subvencije svim socijalnim djelatnostima, a iz takvog proračuna lako se mogu pokriti svi rashodi države, dati prosječne penzija svim građanima RH (i koji nisu bili zaposleni) koji su navršili 65 i ženama sa 60 godina života. Lako će se namiriti potrebe invalida, hendikepiranih, dragovoljaca rata i rada do umjetnika, studenata, učenika, vrtića, jaslica i dr. Mirovine će rasti zajedno sa plaćama zaposlenih i u budućnosti dalje pratiti taj trend, a zaostatci vratiti.
Pokretanje takve privredne aktivnosti, likvidacija nezaposlenosti u cijeloj državi i nivo visokih plaća, izazvat će kod stanovništva vjeru u budućnost, budućnost njihove djece i povjerenje u državu po mjeri naroda, koja djeluje prema programu Strategije razvoja Republike Hrvatske. Jedino takav snažan, hrabar i ambiciozan program može pokrenuti ekonomske tokove i ostvariti takve rezultate.

Tko je sve uključen u izradu vizije „Strategije Razvoja RH“?

Strategija Razvoja Republike Hrvatske sa 40 matrica - operativnih programa rađena je sa dva tima. Prvi operativni tim vodio sam ja. Radio je od 1990. na temelju istih metoda za koje je američki profesor dr. Leonid Gudrich –Hurwitz (tek) 2007. dobio Nobelovu nagradu. Moje teze su korištenje postojećih resursa, kadrova i pozitivne sinergije algoritma kapitala. Drugi tim je radio u sklopu Znanstveno istraživačkog projekta ,,Razvitak Hrvatske između autopoiesisa i alopoiesisa“, pod vodstvom profesora dr. Ante Lauca na Osječkom Ekonomskom Fakultetu.
Treći tim u istraživanju su sudjelovali i pomogli projekt mnogi suradnici i specijalisti svih profila i struka.
Projekt je rađen za operativnu primjenu pokretanja rada raspoloživih kadrova i resursa RH i svih resornih ministarstava. Prema našem operativnom planu, za pokretanje Strategije potrebno je 6 mjeseci, a pojavi rezultata 500% potrebno je još 18 mjeseci. Protivnika i opozicije Strategije u regijama i županijama niti u Saboru neće biti jer će biti udovoljeno svim zahtjevima i planovima regija i županija i nacionalnih interesa kao i opozicije, jer su planovi Strategije daleko jači i dugoročniji pa će ih i opozicija prihvatiti bez protesta.

Ujedno će se postići nacionalno jedinstvo pod projektom Strategije razvoja RH, a najbitnije je da će se strandard znatno povečati 500 % i da će građani živjeti u ekonomskom blagostanju što Hrvatski narod i zaslužuje.

Prijava